|
Ishrana bilja
je relativno mlada znanstvena disciplina u području biotehničkih
znanosti. Nastala je izdvajanjem iz agrikulturne kemije,
jednako kao pedologija te hranidba životinja.
Agrikulturna kemija začeta je u 19. stoljeću i napretkom prirodnih
znanosti uslijedio je njen buran razvoj uz podjelu na uže
discipline.
Danas je
ishrana bilja u širem smislu dio fiziologije bilja jer
izučava ishranu poljoprivrednih biljnih vrsta na staništu u odnosu
na visinu i kakvoću priroda. To je vrlo pojednostavljena
definicija ishrane bilja u čijem okviru se, pored fizioloških
procesa i funkcija kemijskih elemenata u živoj tvari, istražuju i
svi procesi fizikalne, kemijske, fiziološke i biokemijske prirode,
koji u interakciji biljke i tla kao supstrata utječu na usvajanje
hranjivih tvari, njihovo premještanje i raspodjelu u biljci, rast,
razvitak i tvorbu prinosa, odnosno primarnu organsku produkciju.
Cjelovita definicija ishrane bilja stoga bi morala pored
biljno-fiziološkog aspekta obuhvatiti ekološki i agrološki aspekt.
Biljno-fiziološki aspekt ishrane bilja istražuje usvajanje kemijskih
elemenata, sintezu organske tvari, rast i razvitak biljaka. Ekološki
apsekt podrazumijeva međusoban odnos agrobiocenoza i prirodnog
okoliša pa se danas javlja kao posebna znanstvena disciplina -
ekofiziologija. Akcent istraživanja ekofiziologije je na utjecaj
abiotskih činitelja fizioloških procesa koji dovode do promjena u
rastu i razvoju, dakle i biološkom te poljoprivrednom prirodu
biljaka.
Agroekološki
aspekt ishrane bilja je na povećanju priroda i njegove kakvoće kao
temeljnog mjerila uspješnosti biljnog uzgoja. Stoga ishrana bilja
razvija metode i tehnike poboljšanja mineralne ishrane, odnosno
gnojidbe, istražujući tlo kao prirodan supstrat, ali efikasnost
gnojidbe svim vrstama mineralnih i organskih gnojiva i kondicionera
(poboljšivača) tla te utvrđuje potrebu za gnojidbom, odnosno mjere
popravke tla biološke, kemijske i fizikalne naravi.
Iz šire
definicije ishrane bilja jasno je da ona graniči s više znanstvenih
disciplina, a s nekima se djelomično i preklapa. Npr.,
fiziologija bilja također izučava probleme ishrane, ali neovisno
od supstrata ishrane, dok je za ishranu bilja tlo dio jedinstvenog
sustava biljka-tlo-atmosfera. Ekologija se bavi prvenstveno
odnosom živih organizama i prirodne sredine, dok ishrana bilja u toj
međuzavisnosti naglašava značaj prirodne sredine za tvorbu prinosa.
Granične discipline su: a) pedologija koja izučava tlo kao
prirodni supstrat biljne ishrane i bavi se procesima njegovog
nastanka, fizikom, kemijom, hidrologijom, morfologijom i
klasifikacijom tala, b) zemljišna mikrobiologija koja
istražuje transformacije organske tvari tla kroz aktivnost
zemljišnih mikroorganizama te c) biljna proizvodnja koja se
bavi praktičnim odgovorima iz oblasti gnojidbe, agrotehnike i
općenito njege usjeva uz poboljšanja svojstava tla kao supstrata
biljne ishrane.
Racionalna,
ekonomski isplativa primarna organska proizvodnja podrazumijeva
primjenu gnojiva u količinama koje odgovaraju potrebama i stanju
biljaka (usjeva, povrća, nasada), plodnosti tla, profitabilnosti
rada i uloženih sredstava te istovremeno vodi računa o vremenskim
uvjetima, okolišu i mogućem prinosu. Razumjevanje vrlo složenog
i dinamičnog
sustava tlo-biljka-atmosfera
zahtijeva multidisciplinarni
pristup jer ga određuju brojni biološki, klimatski i zemljišni
činitelji te plodnost tla, koja je njegovo agregirano i najvažnije
svojstvo, nije moguće apsolutno odrediti. Za dobru analizu i
kvantifikaciju biljne produktivnosti potreban je velik broj
različitih podataka o konkretnim agroekološkim uvjetima
kako bi se što točnije
utvrdila potreba u gnojidbi i popravkama tla te primjenila adekvatna
agrotehnika, odnosno donijela ispravna odluka o razini ulaganja i
dr.
Bez adekvatne i
redovite gnojidbe nema visokih i stabilnih prinosa, potrebne kakvoće
proizvoda, niti profitabilnosti pa se gnojidba opravdano smatra
najvažnijom agrotehničkom mjerom u primarnoj organskoj produkciji, a
određivanje doze gnojiva, njegove vrste, vremena primjene i načina
gnojidbe mora se temeljiti na znanstveno-stručnim spoznajama o
raspoloživosti i odnosima hraniva u tlu, fiziološkim potrebama
biljke, ekonomičnosti proizvodnje te intenzitetu i smjeru utjecaja
pojedinog agroekološkog činitelja. Uz to, tlo nije nipošto
nepresušan resurs i ne osigurava prirodnim procesima dovoljnu
količinu hraniva za visoke prinose pa je potrebno gnojidbom vratiti
iznešene ili na drugi način izgubljena hranjive elemente
nadoknaditi. Bez vraćanja elemenata ishrane u tlo, odnosno gnojidbe,
tlo siromaši i prinos pada. Stoga redovite analize tla i biljaka
osiguravaju temelj za precizan proračun bioraspoloživosti i bilance
hraniva u tlu, potrebu u gnojidbi i popravkama tla te osiguravaju
profitabilnu i ekološki prihvatljivu proizvodnju hrane.
Prof. dr. sc. Vladimir
Vukadinović |
