Ažurirano: 26. 09. 2018.

Dobro došli!

ISHRANA BILJA

Ishrana bilja je u širem smislu dio fiziologije bilja jer izučava ishranu poljoprivrednih biljnih vrsta na poljoprivrednim i prirodnim staništima u odnosu na visinu i kakvoću priroda. To je vrlo pojednostavljena definicija ishrane bilja u čijem okviru se, pored fizioloških procesa i funkcija kemijskih elemenata u živoj tvari, istražuju i svi procesi fizikalne, kemijske, fiziološke i biokemijske prirode, koji u interakciji biljke i tla kao supstrata utječu na usvajanje hranjivih tvari, njihovo premještanje i raspodjelu u biljci, rast, razvitak i tvorbu prinosa, odnosno primarnu organsku produkciju. Cjelovita definicija ishrane bilja stoga bi morala pored biljno-fiziološkog aspekta obuhvatiti ekološki i agrološki aspekt.

Biljno-fiziološki aspekt ishrane bilja istražuje usvajanje kemijskih elemenata, sintezu organske tvari, rast i razvitak biljaka. Ekološki aspekt podrazumijeva međusobni odnos agrobiocenoza i prirodnog okoliša pa se danas javlja kao posebna znanstvena disciplina - ekofiziologija. Naglasak ekofiziologije je istraživanje utjecaja abiotskih čimbenika fizioloških procesa koji dovode do promjena u rastu i razvoju, dakle i biološkom te poljoprivrednom prirodu biljaka.

Agroekološki aspekt ishrane bilja je na povećanju priroda i njegove kakvoće kao temeljnog mjerila uspješnosti biljnog uzgoja. Stoga ishrana bilja razvija metode i tehnike poboljšanja mineralne ishrane, odnosno gnojidbe, istražujući tlo kao prirodan supstrat, ali i efikasnost gnojidbe svim vrstama mineralnih i organskih gnojiva i kondicionera (poboljšivača) tla te utvrđuje potrebu za gnojidbom, odnosno mjere popravke tla biološke, kemijske i fizikalne naravi.

Iz šire definicije ishrane bilja jasno je da ona graniči s više znanstvenih disciplina,  a s nekima se djelomično i preklapa. Primjerice, fiziologija bilja također izučava probleme ishrane i drugih, ne samo poljopivrednih biljaka, ali neovisno o supstratu ishrane, dok je za ishranu bilja tlo dio jedinstvenog sustava tlo-biljka-atmosfera. Ekologija se bavi prvenstveno odnosom živih organizama i prirodne sredine, dok ishrana bilja u toj međuovisnosti naglašava značaj prirodne sredine za tvorbu prinosa. Granične discipline su: a) pedologija koja izučava tlo kao prirodni supstrat biljne ishrane i bavi se procesima njegovog nastanka, fizikom, kemijom, hidrologijom, morfologijom i klasifikacijom; b) zemljišna mikrobiologija koja istražuje transformacije organske tvari tla kroz aktivnost zemljišnih mikroorganizama te c) biljna proizvodnja koja se bavi praktičnim odgovorima iz područja gnojidbe, agrotehnike i općenito njege usjeva uz poboljšanja svojstava tla kao supstrata biljne ishrane.

Racionalna, ekonomski isplativa primarna organska proizvodnja podrazumijeva primjenu gnojiva u količinama koje odgovaraju potrebama i stanju biljaka (usjeva, povrća, nasada), plodnosti tla, profitabilnosti rada i uloženih sredstava te istovremeno vodi računa o vremenskim uvjetima, okolišu i mogućem prinosu. Razumijevanje vrlo složenog i dinamičnog sustava tlo-biljka-atmosfera zahtijeva multidisciplinarni pristup jer ga određuju brojni biološki, klimatski i zemljišni čimbenici posebice jer plodnost tla, koja je njegovo agregirano i najvažnije svojstvo, nije moguće apsolutno kvantificirati. Za dobru analizu i kvantifikaciju biljne produktivnosti potreban je velik broj podataka o konkretnim agroekološkim uvjetima kako bi se što točnije utvrdila potreba u gnojidbi i popravkama tla te primijenila adekvatna agrotehnika, odnosno donijela ispravna odluka o razini ulaganja i dr.

Bez adekvatne gnojidbe nema visokih i stabilnih prinosa, potrebne kakvoće proizvoda niti profitabilnosti pa se gnojidba opravdano smatra najvažnijom agrotehničkom mjerom u primarnoj organskoj produkciji, a određivanje doze gnojiva, njegove vrste, vremena primjene i načina gnojidbe mora se temeljiti na znanstveno-stručnim spoznajama o raspoloživosti i odnosima hraniva u tlu, fiziološkim potrebama biljke, ekonomičnosti proizvodnje te intenzitetu i smjeru utjecaja pojedinog agroekološkog čimbenika. Uz to, tlo nipošto nije nepresušan resurs i ne osigurava prirodnim procesima dovoljnu količinu hraniva za visoke prinose pa je potrebno gnojidbom vratiti iz njega iznesene ili na drugi način izgubljene hranjive elemente. Bez vraćanja elemenata ishrane u tlo, odnosno gnojidbe, tlo siromaši i prinos pada. Stoga redovite analize tla i biljaka osiguravaju temelj za pouzdan proračun bioraspoloživosti i bilance hraniva u tlu, potrebu u gnojidbi i popravkama tla te osiguravaju profitabilnu i ekološki prihvatljivu proizvodnju hrane.